Blog

Sep. 28, 2019

Između crvenog i crnog … jer duša Tuzlaka je neuništiva

September 26, 2019

 

 Ioannis Armakolas, Politika i društvo u Tuzli od 1992. do 1995. godine, Političko natjecanje i građanska alterantiva, Udruženje za modernu historiju, University Press, Sarajevo, 2016.

Pjesnik Eugenio Montale je u Kralju Ribara (Il Re Pescatore) izrazio misao kako samo Kralj ribara ima odgovarajuću mjeru, dok ostali imaju dušu, i strah –  da je ne bi izgubili. No, ovdje neću ni o ribarima, a ni o pjesnicima – već o historiji i historičarima. Ioannis Armakolas u knjizi obrađuje pitanje političkog natjecanja između, uvjetno rečeno građanske i nacionalističke politike u ratnim uvjetima, i to na primjeru grada Tuzle. Grada k’o grada, rekli bi oni što u Tuzli voljeli nisu.

Šta je Tuzla i kakva je Tuzla bila prije višepartijskih izbora 1990. godine? Kako je njen identitet metamorfozirao tokom ratnih godina? Tuzla je bosanskohercegovački regionalni centar. Specifična iz više bitnih razloga, koje valja navesti, bez neke posebne želje za prenaglašavanjem, na ovom mjestu za pomisao ”evo ga opet, balkanac i nesretni šćavo lamentira o centru svijeta, vlastitoj veličini, mudrosti i slavi” nema potrebe. Tuzla je i u bosanskohercegovačkim (republičkim) i jugoslavenskim okvirima specifična ne samo zbog geografskog položaja. Bliska je Hrvatskoj, Srbiji, isto tako, ni službenom Sarajevu nije suviše daleka, ali sasvim dovoljno udaljena da bude centar regije. Tuzla je tvrde, specifična i zbog jake radničke tradicije. To mislim nije sporno. No – pitanje koje se ovdje može postaviti jeste pitanje identiteta Tuzla nakon 1945. godine. U kojoj je mjeri u ovom gradu sprovedeno ”čišćenje od ostataka građanskog društva”, koliko je zapravo duboko ”strah prodirao u kosti” svima onima koji su se usudili da makar ”usput pogledaju ka crkvi i džamiji”, koliko je tu iskopano grobnica za Borise Davidoviče. Koliko je Tuzla bila radnička, recimo 1953, a koliko krajem 80-ih godina 20. stoljeća? Razlikuju li se tuzlanske prilike u ovim pitanjima od bosanskih, hercegovačkih, krajiških, jugoslavenskih?

Temeljitih historijskih istraživanja o ovim pitanjima, koliko znam još uvijek nemamo. Memoaristika je tu nešto malo uspješnija. Književnost – skromna. Pitanja koja su još uvijek otvorena, se dakle mogu svesti na usmenu tradiciju i osobni doživljaj i tu zapravo ulazimo na veoma slojevito i sklisko polje koje može voditi pretjerivanju i mnogim drugim stvarima za koje nema mjesta u znanosti. Stanje u bosanskohercegovačkoj historiografiji je takvo da je autor ove studije morao, sticajem okolnosti, graditi treći sprat kuće dok drugi još nije dovršen. U tom poslu mu je svakako od velike pomoći bila politologija – povijesti srodna disciplina. Tu dolazimo do problema mjere! U kojoj mjeri je autor knjige koristio historiografske, a u kojoj politološke metode? Koliko su  stavove autora i teze iznesene u knjizi potkrepljivali dostupni historijski izvori, koje možemo i sami konzultirati, a u kolikoj mjeri su tome doprinosili brojni informanti, čitatelju nepoznate osobe, učesnici dešavanja o kojima je u knjizi riječ?  Armakolasova svrha je bila da u ovoj studiji pokaže jesu li i na koji način građanske političke opcije ‘preživjele’ rat 1992-1995, budući da međunarodna diplomacija pretpostavlja da je upravo građanska i nenacionalistička elita ključni element stabilizacije, pomirenja i rješenja konflikta, odnosno prevencija istog. Tema – ozbiljna, ratna. Pristup – politološki i historiografski. Sudionici dešavanja – uglavnom još uvijek živi. Autor (kao i izdavač) – na visokom znanstvenom nivou, uzoran, britak, odmjeren. Za naše ”drijemam na ramenu vremena” prilike i hrabar.

Autor je sasvim jasno ocrtao kontekst u kojem se politička borba u Tuzli odigravala, ne gubeći prostor na dešavanja koja su dovela do stanja s početka 90-ih godina.U knjizi autor nastoji odgovoriti na više pitanja. Samo jedno od pitanja koje se postavlja jeste i: Kako je i u kojem obliku građanska politika bila sposobna da preživi u bosanskohercegovačkom gradu  tokom rata 1992-1995?

Ono na što želim ukazati, jeste model koji je Armakolas ponudio i mogućnosti koje naročito mladi istraživači mogu slijediti pri analize štampe u određenom historijskom razdoblju. Armakolas je to uradio na primjeru lista Zmaj od Bosne. Lista čija je koncepcija i ”fenomenologija” posebno zaokupila autora. Armakolas smatra da je središnja briga Zmaja bilo ponovno vrednovanje prošlosti, a učenje ”nove” historije bio je oblik izgradnje nacije i programa koji je trebao podići nacionalnu svijest Bošnjaka. Uredništvo Zmaja je željelo izbrisati veze sa Jugoslavijom, a ustaški pokret se u koncepciji lista rehabilitirao i predstavljao kao spasilac muslimanske nacije. Međutim, autor nalazi kako je sam odnos Zmaja prema Tuzli kao urbanom centru bio zbunjujući, dok je prema tuzlanskoj ruralnoj sredini neprijateljski. Metamorfoziranje stavova pojedinih autora iz tog ratnog razdoblja,  koja kao polaznu tačku imaju izrazitu mržnju prema neurbanom stanovništvu, prema stanovništvu izbjeglom pred zločinima Srba iz Podrinja na primjer, a završnu tačku u borbi za prava ugrožene bošnjačke nacije – možemo, matematičkim rječnikom rečeno, svesti pod zajednički nazivnik – a to je govor mržnje.

Takvog se govora tuzlanska Duša u razdoblju o kojem je ovdje riječ – grozila. Takav je govor i u ratnim uslovima u duše Tuzlaka i u Grad kao takav, unosio veći nemir nego što su to bili zločini Vojske RS nad civilnim stanovništvom. Pa i onaj na Kapiji.

Na kraju se i nije teško složiti s riječima profesora Roberta Donije na Armakolasovu knjigu kojom je bosanskohercegovačka historiografija dobila djelo koje će doprinjeti razumijevanju korijena i uzroka rata i prirode političkih neslaganja po završetku istog.  ”Njegovo svježe i fascinantno djelo će pomoći da se sruše lažne tvrdnje o drevnim razlikama između tri najveća bosanska naroda koje su neizbježno dovele do  nasilja, ratnih zločina i genocida početkom 1990-tih. U njegovom narativu nema savršenih muškaraca i žena, ali on vješto pokazuje kako su se mnogi nesavršeni muškarci i žene ujedinili vođeni sposobnim liderima u borbi za svoj grad i svoju zemlju. Stoga ti protagonisti njegove priče – zajedno – zaslužuju naše poštovanje i divljenje zbog odlučnog otpora podjelama i ekstremizmu.”

U velikim historiografijama se historijom bave profesionalni historičari, a zdrava društva za istu gaje ljubav i trude se – da je ne bi ponavljali.

Preuzeto sa: https://edinomercic.wordpress.com/2019/09/26/izmedu-crvenog-i-crnog-jer-dusa-tuzlaka-je-neunistiva/?fbclid=IwAR0qZxSKcKIP2fmJN1EFvX3XcynKB6Ibb0ZXFkkiJXgGZ3RaneMykd2r0c8

 

 

 

Sep. 26, 2019

 

Bosanskohercegovačke naučnice i njihov istraživački rad. Zbornik radova, I-II, Mostara: Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, 875

Ovaj dvotomni zbornik je posvećen doprinosu bosanskohercegovačkih žena naučnica razvoju nauke u Bosni i Hercegovini, ali on nema rodni karakter i njegov značaj je mnogo veći nego se u prvi mah može pomisliti: on pokazuje razvoj naučnih istraživanja u Bosni i Hercegovini tokom povijesti, pri čemu je fokus samo stavljen na naučnice. Pred očima nam prolaze sjajne biografije velikih naučnica (od arheologinja i historičarki, preko etnologinja, sociologinja, književnih teoretičarki do matematičarki, fizičarki, ljekarki i tako dalje). Osim toga, zbornik se ne ograničava samo na naučnice rođene u Bosni i Hercegovini, nego dobrim dijelom pokazuje i doprinos stranih naučnica razvoju i afirmaciji nauke u Bosni i Hercegovini. Tako se ponovo susrećemo sa hrvatskom povjesničarkom Nadom Klaić, koja je napisala najljepše stranice o historiji srednjovjekovne Bosne, kao i sa ljekarkama ili književnicama koje su iz Poljske, Češke i drugih dijelova Habsburške Monarhije krajem 19. i početkom 20. stoljeća došle u Bosnu i ovdje naučno i društveno bile aktivne. Tako ovaj zbornik pokazuje mjesto Bosne i Hercegovine u evropskoj historiji.

Šta zbornik sadrži? Prva knjiga je podijeljena u tri dijela: U prvoj dijelu (15 – 70) imamo četiri članka koji govore o obrazovanju žena kroz historiju (srednji vijek, osmansko doba, ulogu pojedinih društva – konkretno Gajreta). Rekao ih da je to logičan i dobro izabran uvodni dio zbornika koji pokazuje pretpostavke za obrazovanje žena i kasnije njihovo bavljenje naukom. Drugi dio (71-202) govori o doprinosu žena institucionalizaciji nauke u Bosni i Hercegovini. Tu nisu samo biografije istaknutih žena naučnica, nego je pažnja posvećena na institucionalizaciju nauke: koliko su, na primjer, njihova istraživanja doprinijela institucionalnom razvoju sociologije, socijalnog rada, tehničkih nauka, razvoju akreditiranih laboratorija i nauke o mjerenju i tako dalje.

Trećim dijelom već ulazimo i u biografije pojedinih naučnica i priču o njihovom doprinosu ne samo institucionalizaciji nauke, nego se istražuje doprinos nauci. Prvo se govori o naučnicama koje su se bavile historijom i arheologijom. Nisu to radovi samo o naučnicama koje su nekada živjele, nego su sadržani i radovi o živim naučnicama  (o Lejli Gazić ili Desanki Kovačević Kojić, na primjer). I ono što je važno – imamo radove koje iz različite perspektive govore o doprinosu pojedinih naučnica (tako, na primjer, imamo dva članka o Nadi Klaić, dva članka o Hatidži Čar Drnda, dva rada i Irmi Čremošnik, jednoj fantastičnoj arheologinji koja zaslužuje i puno više od ova dva rada u zborniku).

Četvrti dio (203-358) sadrži 8 članaka o naučnicama koje su se bavile medicinom i prirodnim naukama. Tu se susrećemo sa prvom doktoricom muslimankom, ali imamo i dva rada o fantastičnoj matematičarki i fizičarki Veri Šnajder, koju akademkinja Mirjana Vuković naziva „bosanskom Marijom Curie“. Neko bi sada mogao na to samo uzviknuti: Pa kakve smo mi velike naučnice imali u našoj povijesti!

Druga knjiga ima tri dijela: u prvom dijelu (479-580) je 7 članaka o naučnicama iz oblasti književnosti, biblikotekarstva i etnomuzikologije. Prvi rad je posvećen naučnom radu profesorice akademkinje Hanife Kapidžić Osmanagić, koja nas je prije dva dana napustila. U drugom dijelu (581-634) su članci o naučnicama iz oblasti prava. Sjajni članci, ali i sjajna i emotivna sjećanja na velike naučnice iz pravnih nauka.

Posljednji dio je posvećen suvreenim tendencijama u pozicioniranju žena unutar akademske i naučne zajednice. Precizne analize akademkinje Adile Pašalić Kreso o ženama članicama ANUBiH, ali i analize o programima o projektima Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, pokazuju gdje se danas nalazimo kada su u pitanju žene naučnice u Bosni i Hercegovini.

Time dolazimo do kraja i zatvaramo krug: od početka opisminjevanja žena do velikih projekata koje podržava FMNO i koje je i izdavač ovog zbornika. Valja naglasiti da ovaj zbornik nema samo naučnu važnost. Zbornik je proistekao iz naučne konferencije organizirane 2018. godine i pokazuje kako u organizacionom smislu postoji puno mogućnosti da se u BiH razvija naučna saradnja. Podsjetio bih da je uz Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, koje je bilo glavni organizator konferencije i sada izdavač ovog zbornika, konferenciju organiziralo i Udruženje za modernu historiju u Sarajevu i Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, uz sudjelovanje naučnica i naučnika iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. To je dobar put koji treba slijediti.

 

 

Dec. 20, 2018

Kada je 2013. umrla Jovanka Broz u javnosti su mnogi tvrdili da je umrla jugoslavenska heroina, ali je za mnoge je bila istodobno i jugoslavenska mučenica. Svi su, međutim, bili saglasni da je s Jovankom definitivno završena jedna epoha na ovom dijelu Balkana.

U ovoj knjizi Ivana Pantelić ne piše biografiju Jovanke Broz, nego pokazuje kako se jugoslavenska i posebno srbijanska javnost odnosila prema Jovanki Broz od njene udaje za Josipa Broza 1952. do smrti 2013. godine. Ona pokazuje kako su se mišljenja javnosti mijenjala. U početku je ona za javnost bila samo „supruga Predsjednika Tita“, stalno je u Titovoj sjeni, dio njegovog dekora, čak i onda kada je počela s njim putovati u zvanične posjete u inozemstvo (prvo putovanje kada je Jovanka bila uz Tita bilo je 1956. prilikom posjete Francuskoj). Za čitavo to vrijeme, iako je bila samo dio Titovog dekora, uvijek je bila primjetna na fotografijama. U javnosti je predstavljana kao lijepa i uvijek nasmijana Titova suprugu. Od „Titove supruge“ postala je „prva dama“, da bi kasnije bila posve izolirana u trošnoj kući i na kraju umrla kao jugoslavenska ikona. Tokom 1970-ih, kada dolazi do krize braka Brozovih, Jovanka nema podršku javnosti, ona je izolirana, i ta izolacija je nastavljena i poslije Titove smrti 1980. godine. Autorica u ovoj knjizi, na temelju dokumenat državnih i partijskih institucija (Predsjedništva SFRJ,  Izvršnog komiteta CKSKJ, novinskih intervjua i feljtona, memoara, historijskih monografija) analizira kako se mijenjao odnos javnosti prema Jovanki: najčešće je predstavljana kao sovjetski špijun ubačen u Titov život, te osoba sa velikim političkim ambicijama. Iz ove knjige se, ipak, vidi da ni za jedno ni za drugo ne postoje nikakvi argumenti. Autorica pokazuje kako je poslije 1980. opozicija koristila Jovankinu izolaciju za vlastitu aktivnost, te kako ju je jugoslavenski politički vrh apsoluto izolirao, pribojavajući se da bi mogla napisati memoare i iznijeti neke neprijatne činjenice za Tita.

U vrijeme raspada Jugoslavije Jovanka je bila zaboravljena, a i ona sama se povukla u neku vrstu samoizolacije. U knjizi se pokazuju razne debate u javnosti kroz koje je kreiran odnos prema Jovanki. Najčešće su u pitanju bili razni feljtoni, sjećanja i rasprave o Titovom nasljeđu. Javnost se bavila uvjetima u kojima Jovanka živi (u troškoj kući, izolirana, bez sredstava za život). Tiha rehabilitacija je počela tek u vrijeme vlade DOS u Srbiji tokom 2000-ih godina, kada se ona faktički pomirila sa državom (u junu 2009. dobila je pasoš, ali joj on nije bio faktički potreban). Kao posljednja jugoslavenska ikona umrla je u oktobru 2013. i sahranjena u Beogradu, u Kući cvijeća, dva metra od predsjednika Tita.

 

 _________________________________________________________________________

 _________________________________________________________________________

 

May. 18, 2018

Nisim Albahari, tragični revolucionar

 

(Amir Brka, Nisim Albahari, tragični revolucionar, Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2018)

 

Hrabro se suočivši sa krivim konstruktima u dosadašnjoj literaturi, polemički raspoložen i književno nadaren, Amir Brka nudi čitateljima historiografski vrlo preciznu i temeljitu knjigu koja nije čista biografija jednog "tragičnog revolucionara", kakvim već u naslovu knjige karakterizira Nisima Albaharija (Tešanj, 1916 - Sarajevo, 1991), nego znatno šira rasprava o sudbini Jevreja i suvremenom odnosu prema naslijeđu antifašizma. Ova knjiga je hrabar pokušaj, jer stoji nasuprot revizionističkim naporima balkanskih političkih i dijela intelektualnih elita, koje dobrim dijelom uz poticaj i podršku evropskih zvaničnika, u okviru diskursa oslobađanja od socijalističkog nasljeđa kao preduvjeta evropeizacije, već decenijama grade negacijski odnos prema nasljeđu komunističkog antifašizma. U diskursu evropskih integracija na socijalističko nasljeđe se gleda kao na problematični dio evropske prošlosti kojeg se treba što prije i što temeljitije osloboditi kako bi se gradila evropska budućnost. Ova knjiga, međutim, ne slijedi taj diskurs. U vremenu kada se izjednačava antifašistička borba partizanskog pokreta, kojem je pripadao Nisim Albahari, sa fašističkim pokretima koji su sa sobom nosili samo zlo i nasilje, Amir Brka afirmira univerzalne humanističke vrijednosti za koje se borio i Nisim Albahari, i nastoji doprinijeti "očuvanju ideala s kojima su antifašisti (...) spašavali ljudski sadržaj čovjekova svijeta". Zbog toga ova knjiga, iako se u svom naslovu ograničava na jednu ličnost, ima znatno šire značenje i njeni horizonti, ne samo u simboličkom smislu, nadilaze balkanske, pa čak i evropske okvire.

Brka priču o Nisimu Albahariju, odnosno Jevrejima u malom gradu Tešnju, priča kroz sudbinu Jevreja općenito. Otkuda Jevreji u Tešnju, gdje počinje jevrejska priča o Sefardima prezimenom Albahari? Brka se upustio u jako zahtjevan i kompliciran posao raščišćavanja različitih teza o tome, da bi na kraju zaključio da je najvjerovatnije da su se Jevreji iz Soluna i Istanbula doseljavali u Bosnu i Makedoniju, a jedna skupina, među kojima i Albahari, doselila se u Beograd, odakle su sredinom 19. stoljeća prešli u Bosnu, vjerovatno se kratko vrijeme zadržavši u Travniku, a odatle je dio došao u Tešanj. Jevreji su živjeli u Tešnju, ali ih je tu bio mali broj: nisu nikada osnovali svoju općinu, pa čak nisu imali ni svoje groblje nego su se ukopavali u obližnjem jevrejskom groblju kod Žepča.

Važno poglavlje u ovoj knjizi Brka je naslovio "Holokaust u Tešnju", gdje na znalački način dekonstruira razne krivotvorine nastale u literaturi o sudbini tešanjskih Jevreja u vrijeme holokausta. Amir Brka na briljantan način raspravlja o razmjerama holokausta u Tešnju, preispituje ocjene Samuela Pinte, Advana Hozića i drugih koji su se time bavili, i na kraju zaključuje da je iz Tešnja u jednom danu (23. septembra 1942.) odvedeno i u Jasenovcu ubijeno 22 Jevreja. Tada je Tešanj postao Judenfrei. Jedini koji je tada izbjegao hapšenje i likvidaciju u ustaškom logoru bio je Jozef Albahari, ali je njegova sudbina tragična: otišao je u partizane, ustaše su za njim raspisale potjernicu, kasnije je njegova jedinica, "zahvaljujući" četničkom puču, prešla u četnike i na kraju su ga kao četnika strijeljali - partizani.

U poglavlju "Zlodjela i krivotvorine" Brka polazi od tvrdnji prisutnih u literaturi o tome da su se Tešnjaci odmah na početku rata opredijelili za antifašistički pokret, te da je tu bio mali utjecaj Adem-age Mešića. Ako je tako, pita se Brka, kako je onda moguće da su se desila hapšenja i deportacije Jevreja u logore gdje su svi pobijeni? Tu sada počinje novi Brkin "obračun" sa mitomanima: on se najprije "razračunava" sa Samuelom Pintom koji među odgovorne za izvršeni zločin ubraja doglavnika Adem-agu Mešića, ustaškog logornika Hamdu Galijaševića i druge. Brka dovodi u sumnju Pintove navode, ali i navode Rifata Kantića koji tvrdi da se zločin nad Jevrejima u Tešnju desio, ali tek u jesen 1943. - nakon što je Adem-aga Mešić napustio Tešanj i preselio u Zagreb. Brka detaljno secira postojeće podatke i dokazuje da su se zločini desili u vrijeme dok je Mešić bio u Tešnju! Na tom mjestu Brka vrlo argumentirano dekonstruira nastojanja onih koji kreiraju novu prošlost, odnosno onih koji revizijom prošlosti žele kreirati sasvim novu povijesnu ulogu Adem-age Mešića u Drugom svjetskom ratu. Glavni odgovorni za činjenicu da je Tešanj 23.9.1942. postao Judenfrei je, prema Brkinom mišljenju, Adem-aga Mešić, koji je kao dječak gledao koncem 19. stoljeća kako se u Tešanj doseljavaju prvi Jevreji (Šabetaj, djed Nisima Albaharija, i njegov brat Moša), "a potom se preobratio u ustašku zvijer koja je sve Jevreje što ih je još u Tešnju bilo - poslala na pogubljenje".

Nakon što je u prvom dijelu pokazao dolazak i sudbinu tešanjskih Jevreja, Brka u drugom dijelu rukopisa dolazi do Nisima Albaharija i pokazuje njegovu karijeru. Nisim se rodio u Tešnju 1916, a umro u Sarajevu 1991. godine. U Tešnju je pohađao osnovnu školu, a potom je prešao u Sarajevo, gdje je završio Prvu mušku gimnaziju. Do preseljenja porodice u Sarajevo (1932. godine) Nisim se vraćao u Tešanj, čak je sudjelovao i u stvaranju TOŠK, gdje je bio i prvi golman. U gimnazijskim danima u Sarajevu pristupio je naprednoj omladini, suprotstavljajući se dolazećem nacizmu. Albahari je 1936. sa još 90 članova i simpatizera KPJ uhapšen prilikom policijske provale partijske organizacije u Sarajevu i smješten je u zatvor Belediju. Nakon dva mjeseca istražnog zatvora u Sarajevu, prebačen je u zatvor u Subotici, a potom na Adu Ciganliju. Na suđenju u Beogradu osuđen je na jednu godinu zatvora, koju je odležao u begradskoj Glavnjači.

Nakon izlaska iz zatvora nastavio je revolucionarni rad, a nakon odsluženja vojnog roka, u aprilu 1940. kooptiran je u Mjesni komitet KPJ za Sarajevo. U decembru 1940. ponovo je uhapšen, prebačen u zatvor u Ivanjici (Srbija), i pušten nakon martovskog puča 1941, kada je Vlada Milana Simovića amnestirala političke zatvorenike. Vratio se u Sarajevu, i tu ga je zatekla kapitulacija Jugoslavije u aprilu 1941. godine.

Već od maja 1941. Albahari radi na prikupljanju, zakopavanju i čuvanju oružja za ustanak, koji KPJ priprema. Kada je rat počeo, on se aktivno uključuje u borbu. Brka slika njegov ratni portret kroz prikaz širih ratnih događanja, prikaz kretanja partizanskih jedinica i partijskih formacija u kojima je Albahari djelovao. Albahari je već u julu 1941. izašao iz Sarajeva i sa drugim komunistima (Rato Dugonjić, Joso Radić i drugi) na području Semizovca radio na organiziranju partizanskog odreda. Albahari je imenovan za zamjenika komesara Semizovačke čete, koja je trebala postati okosnica ustanka u tom kraju. Nakon što je radio na organizaciji Semizovačke čete - Zvijezda, Albahari je u augustu krenuo na područje Vareš - Breza sa zadatkom da i na tom prostoru organizira partizanske čete. Međutim, zarobljen je i proveden u sarajevski zatvor - Belediju, koji je bio ustaški logor, a potom u zatvor u zgradi sarajevske Bogoslovije. Albahari je 22. septembra 1941, sa još jednom grupom komunista uspio pobjeći iz zatvora. Ubrzo nakon toga, postao je sekretar Okružnog komiteta KPJ za područje Odreda Zvijezda, a početkom 1941. bio je sudionik Savjetovanja u Ivančićima, o čemu je kasnije sačinio i važan tekst.

Nisim Albahari je ratni put nastavio u Šestoj istočnobosanskoj brigadi, ratovao je u Sremu, na Majevici, prošao i bitku na Sutjesci u maju i junu 1943. godine, a od oktobra 1943. obavljao je dužnost sekretara Okružnog komiteta KPJ za Romaniju, da bi u augustu 1944. postao šef Odsjeka OZN-e pri štabu Trećeg korpusa NOVJ.

Nisim Albahari je jedan od četiri Jevreja iz Bosne i Hercegovine koji su odlikovani ordenom narodnog heroja (uz Nisima, narodnim herojima su proglašeni još Pavle Goranin, Elias Engel i Samuel Lerer), ali je Nisim među njima jedini Sefard.

Brka na kraju knjige poentira priču o Nisimu Albahariju razmatranjem njegove, ali i sudbine Jevreja i njihovog položaja u poslijeratnoj Jugoslaviji. On naglašava Albaharijev stav da su se Jevreji u partizanski pokret uključivali svjesno, a ne samo pod pritiskom nasilja kojem su bili izloženi u ratu. Jevreji su se borili u partizanskom pokretu, bili su doživljavani kao pravi saborci i drugovi, ali poslije rata nisu imali status držatvotvornog naroda. Oni su se svjesno borili za ovu zemlju i humane vrijednosti, i u toj su borbi sagorjeli. Postali su tragični revolucionari, kakvim Amir Brka predstavlja Nisima Albaharija.

Ova knjiga svjedoči da postati tragičan revolucionar ne znači izgubiti vjeru u snagu ideala dobra i vrijednosti revolucije. Knjiga je važan pokazatelj da vrijedi investirati vrijeme i trud u afirmaciju univerzalnih ljudskih vrijednosti, možda upravo u ovo naše vrijeme kada se prošlost "diže u vazduh" i brišu iz historije čitave epohe s ciljem odvajanja od socijalističkog nasljeđa i kreiranja neke nove budućnosti. Ipak, siguran sam da će vrijeme pokazati da budućnost ne može biti stabilna bez vjerodostojne prošlosti. Zato je ova Brkina knjiga, kao pokazatelj vjerodostojne prošlosti, snažan temelj naše budućnosti.

 Husnija Kamberović